Ajvatovica koja je već stoljećima najveće muslimansko hodočasničko okupljanje u Bosni i Hercegovini oduvijek je bila zanimljiva historičarima i istraživačima. O tradiciji i duhovnom naslijeđu srednje Bosne i fenomenu Ajvatovice razgovarali smo sa uglednim historičarem, direktorom Orijentalnog instituta u Sarajevu, dr. Aladinom Husićem.

Pitali smo dr. Husića šta ga šta ga je motivisalo da istražuje povijesni ambijent nastanka Ajvatovice koje je predstavio javnosti kroz istoimeno izlaganje.

– Ajvatovica, kao fenomen i višestoljetna tradicija, po svojoj pojavnosti predstavlja inspiraciju i izazov koji iziskuje duboko promišljanje. Suočen s takvim kompleksnim naslijeđem, istraživač ne može ostati ravnodušan, naročito pred pluralizmom interpretacija koje prate ovu tradiciju. Iz toga prirodno proizlazi potreba za tematskom i naučnom aktuelizacijom Ajvatovice, u kojem se nastoji premostiti jaz između narodne predaje i usmenih narativa s jedne, te historijske realnosti utemeljene na izvorima s druge strane. Težnja je, dakle, pronaći zajednički imenitelj – svojevrsni most između ove dvije obale.

U tom procesu nužno je sagledati širi društveni, vremenski i prostorni kontekst, kako bi se adekvatno odgovorilo na pitanje općih prilika u periodu za koji tradicija veže Ajvatovicu. Potpunije razumijevanje ovog fenomena, a naročito geneze njegovog nastanka, zahtijeva temeljit osvrt na historijski ambijent iz kojeg je iznikla višestoljetna praksa hodočašća. To podrazumijeva analizu srednjobosanskog prostora kao ishodišta iz kojeg su hrlile rijeke vjernika, konstituirajući ovo mjesto kao ključni sakralni topos. U tom smislu, neophodno je sučeliti historiografski verificirane činjenice s onim što izvori nisu dokumentirali, ali što je ostalo trajno pohranjeno u kolektivnoj memoriji i usmenoj tradiciji.

Dr. Aladin Husić bio je jedan od učesnika okruglog stola “Ajvatovica, jučer, danas, sutra” koji je održan u okviru manifestacije 510. Dani Ajvatovice

U svom izlaganju ističete da pri izučavanju historije Ajvatovice istraživači moraju kombinirati pisane izvore i narodne predaje. Kako se ove dvije vrste izvora dopunjuju i koliko je pouzdano oslanjanje na usmenu predaju u historijskom kontekstu?

Usmene ili narodne predaje ubrajaju se u pomoćne historijske izvore i one se nerijetko koriste kao „dodatni izvori“. Već sam taj prefiks „pomoćni“ na određeni način pozicionira narodne predaje na mjesto koje im pripada. One su tek jedna perspektiva posmatranja kojoj moramo pristupiti kritički, odnosno putem „kritičke analize“. Naravno, narodne predaje ne vode računa o kritičkom odnosu spram događaja niti teže realnosti; one teže umjetnosti, uljepšavanju, prilagodbi događaja i estetskom izričaju koji je prilagođen miljeu kojemu je namijenjen.

Usmene predaje nas često usmjere i potaknu na kritičko propitivanje koje vršimo kroz izvore, odnosno u izvorima tražimo uporište za ono što nam predaje nude. Tako izvori ponekad pruže određeno uporište ili ukažu na razliku između historijske realnosti i usmenih predaja. Ustanovljavanje uporišta u historijskoj realnosti već je samo po sebi uspjeh. Kada to postignemo, onda procjenjujemo stepen podudarnosti „historijske realnosti“ i narodne predaje. Stoga ne možemo kazati da se ta dva izvora isključuju; naprotiv, oni se na određeni način dopunjuju. Tačnije, pisani izvori služe kao uporište za narodne predaje, uz manji ili veći stepen podudarnosti.

Mi ni u kojem slučaju historijski događaj ili pojavu ne možemo posmatrati isključivo kroz narodnu predaju, nego uvijek u korelaciji s historijskim izvorima. S druge strane, o pojavi ili događaju možemo suditi kroz historijske izvore i bez oslonca na narodne predaje. One nam dolaze tek kao pomoćni alat kojim dodajemo jednu perspektivu koja nije nužna i čiji izostanak ne umanjuje stepen pouzdanosti opisa događaja ili pojave. U obrnutom smjeru, pak, to nije slučaj. Historijski izvori nas približavaju realnosti, dok nas predaje udaljavaju i vode u polje kojim dominira usmeni narativ.

Možete li pojasniti svoju tezu o identitetu Ajvaz-dede i njegovoj povezanosti s historijskim likom Uvejsa? Kako ta interpretacija utiče na razumijevanje historije Ajvatovice?

Jedini izvor koji kod nas spominje Uveisa ili Uvejsa (Uvejs-dedu) jeste Muvekkitova Povijest Bosne, koji ga smješta u vrijeme pojave osmanskih snaga u tim krajevima. On je taj podatak preuzeo iz godišnjaka Bosanska salnama za 1887/88. godinu, u kojemu se donosi biografija Uvejs-dede (Ajvaz-dede). Možemo kazati da postoji prilična vremenska distanca između samog događaja i njegove pojave u literaturi.

Ono što je zanimljivo u ovom kontekstu jeste da nijedan poznati historijski izvor ne spominje izrijekom ni Ajvatovicu ni Ajvaz-dedu. To se posebno odnosi na brojne putopisce koji su tokom 16. i kasnijih stoljeća prolazili našim krajevima, pa čak ni Evlija Čelebija, koji je inače bio sklon dokumentiranju raznoraznih neobičnih pojava i zanimljivosti, ne bilježi ovaj fenomen. Čak ni ljetopisci to ne dokumentiraju. Ako bi se od nekoga očekivalo da spomene Ajvaz-dedu i Ajvatovicu, onda bi to prvenstveno trebali biti Hasan Kafi Pruščak ili pak Evlija Čelebija, ali oni o tome šute.

Jedan izvor s kraja 18. stoljeća spominje popravku Ajvaz-dedinog vodovoda, dok samu Ajvatovicu tek 1847. godine spominje Ivan Franjo Jukić u svom putopisu. S obzirom na ulogu derviša u pojedinim krajevima, posebno u prvim godinama osmanskog prisustva, vjerovatno je postojao određeni derviš Uveis ili Uvejs koji je na tom području djelovao misionarski, a kojeg je narodna predaja vremenom prozvala Ajvaz-dedom. Ime Uveis ili Uvejs se, prema nekim predanjima, inače veže za mjesto Ivaz u Anadoliji.

Dr. Husić: Usmene predaje nas često usmjere i potaknu na kritičko propitivanje

Spominjete i vezu između Alije Đerzeleza/ Gerz Ilijaza i srednjovjekovne Bosne. Kako se ta figura uklapa u širu historijsku sliku Srednje Bosne i zašto je važna za priču o Ajvatovici?

   Srednjovjekovno razdoblje u historiji Bosne završava se osmanskim osvajanjem 1463. godine. Tim događajem počinje novi vijek, odnosno, prema općeprihvaćenoj hronologiji, ulazimo u rani novi vijek. Upravo se u posljednjim decenijama 15. stoljeća (1480–1500) u historijskim izvorima pojavljuje Gerz Ilijaz, koji se u našoj historiografiji poistovjećuje s Alijom Đerzelezom. Zapravo, Alija Đerzelez je ličnost iz 18. stoljeća koja je dobila nadimak po „Gerzu“, hrabrom krajišniku s kraja 15. stoljeća.

Vrijeme Gerz Ilijaza vezano je za česte i teške krajiške borbe s Ugarima u vrbaskoj kotlini; otuda je on prisutan i u Budimu – Đerzelezovo brdo (Gergely hegy). On je, dakle, po vremenskoj i geografskoj pripadnosti, odnosno djelovanju na području današnjeg Donjeg Vakufa i Jajca, pripadao prostoru nastanka Ajvatovice, bez obzira na to što mu je stanište bilo kod Zenice. Tu su se odvijali njegovi podvizi, a tu mu je bio i kraj – poginuo je oko 1492. ili 1493. godine sjeverozapadno od tvrđave Sokol, a često se spominje i u kontekstu Pive.

Ajvatovica je produkt tog vremena, prostora i prilika u kojima su djelovale različite ličnosti – junaci i duhovnjaci – ostavljajući tragove koji su kasnije u usmenim predajama dobijali različite interpretacije. Tim ličnostima su se nerijetko pripisivale nadnaravne osobine, što se najviše reflektiralo u bosanskoj epici tog doba, posebno kada su u pitanju junačke epske pjesme. Tako je Ajvatovica postala svojevrsna hodočasnička praksa na mjestu „nadnaravnog djelovanja“ jednog pobožnjaka te je prerasla u općeprihvaćenu tradiciju, prvobitno muslimana tog kraja, a vremenom se širila i omasovljavala. Srednjobosanski prostor je „oaza“ Ajvatovice, ne samo kao lokalitet nego i kao baza u kojoj se ta tradicija rodila, iz koje su regrutirani prvi pohodnici i iz koje se ona širila na druge krajeve Bosne. Danas je Ajvatovica internacionalizirana jer okuplja vjernike izvan Bosne i Hercegovine, ne samo iz regije nego i znatno šire.

Dr. Husić: Ajvatovica je svojevrsni pečat tradicije

Na koji način historijska istraživanja, poput Vašeg, mogu pomoći u kreiranju sadržaja koji će privući posjetioce ali i poštovati historijski i kulturni kontekst mjesta?

Težimo spoznati pozadinu, okolnosti, kontekst i ishode za svaku pojavu ili događaj nastao u prošlosti. Što je više informacija, to nam stvari postaju bliže i jasnije – barem ih ja tako doživljavam. Postoji određeni broj ljudi kojima to nije toliko bitno i koji se ne osvrću na mnogo toga, pa ni na „historijsku pozadinu“. Ipak, čini mi se da to mnoge zanima te da će ih podstaći na drugačiji pristup; vjerujem da će se iz onoga što se zrcali kroz historijski tekst o Ajvatovici izroditi ideje koje će postati dijelom programskih sadržaja.

Možda to podstakne i nastanak nekog dramskog teksta koji će se izvoditi u mjestima u kojima se održavaju manifestacije. Historijske ličnosti i događaji često su inspiracija za nastanak dramskih ili poetskih djela. Otuda smatram da bi historijska istraživanja mogla biti podsticajna za pisce (dramaturge ili pjesnike), iz čega bi se mogla izroditi takmičenja u poeziji i prozi, poetske večeri i slični sadržaji. Također, na taj način možemo afirmirati i određene lokalitete koji se mogu dovesti u kontekst tih događaja.

U svome radu se bavite širim kontekstom historije Srednje Bosne. Kako biste opisali ulogu religijskih i narodnih tradicija (kao što je Ajvatovica) u oblikovanju kolektivnog identiteta Bosne kroz vijekove?

Ajvatovica je svojevrsni pečat tradicije. U svojoj osnovi ona je duhovni izraz proistekao iz specifičnih motiva i praksi, te je svojom masovnošću i dugotrajnošću presudno oblikovala kolektivni identitet ili, u najmanju ruku, postala jedan od njegovih temeljnih manifestacionih oblika. Ona je istovremeno i religijska i narodna, postojana i u svojoj biti nepromjenjiva.

Svojevremeno je doživljavana kao istinsko hodočašće, što su etnografi i etnolozi dokumentirali terminom „sirotinjska Ćaba“. Dakle, oni koji iz materijalnih razloga nisu bili u mogućnosti obaviti hadž, odlazili su na Ajvatovicu, pridajući tom činu značaj stvarnog hodočašća. To je neodvojiv i izuzetno značajan dio identiteta; teško je zamisliti snažniji oblik kolektivnog poistovjećenja od onoga koji nudi „hodočasnička praksa“.

Kod muslimana Bosne i Hercegovine u tom smislu izdvajamo Ajvatovicu i mevlud na Buni u Blagaju. Oba fenomena dijele zajedničke elemente i ishodišta u praksi „pobožnjaka“, uz određene specifičnosti i razlike, ali su istovremeno oba snažni pečati duhovnosti i kolektivnog identiteta. Naprijed navedenom dodajemo dovište Kariće, Djevojačku pećinu, Lastavicu koje možemo komprarirati. Činjenica da je riječ o višestoljetnim praksama koje ne izumiru, već se, naprotiv, omasovljavaju, jasno svjedoči o snazi i postojanosti tog identitarnog specifikuma.

Historijski izvori o Ajvatovici su oskudni, ali se spominju u različitim oblicima. Koji su prema Vašem iskustvu najvrijedniji pisani izvori o Ajvatovici i kako ste ih koristili u svojim istraživanjima?

 Izvori o Ajvatovici su vrlo oskudni; zapravo, nemamo izvora koji izrijekom govore o Ajvatovici i svemu onome što se nama, kao radoznalcima, iz današnje perspektive nameće kao niz pitanja o ovom fenomenu. To je posebno karakteristično za ranija razdoblja. Niti osmanski niti izvori zapadnog porijekla – pri čemu mislimo prvenstveno na putopise – ne spominju Ajvatovicu. Čak ni oni koji su prolazili tim krajem ili njegovom neposrednom blizinom (poput Kuripešića, Zena ili Evlije Čelebije) nisu dokumentovali ovu praksu.

Svakako je najzanimljivije to što je ne spominje ni sam mještanin, Hasan Kafi Pruščak. Suvišno je i govoriti o Kuripešiću, koji je nekoliko dana boravio u Pruscu, ili o Evliji Čelebiji, koji je inače bio izrazito sklon bilježenju neobičnih pojava i običaja. Kada vam izvori ne pružaju izravne informacije i vijesti, primorani ste zaključivati posredno, kontekstualizirajući dostupne podatke i dovodeći ih u kauzalan odnos koji nudi indicije na temelju kojih se izvode zaključci.

Kroz raznorodne izvore kojima sam raspolagao, izvodio sam zaključke o korijenima, vremenu, okolnostima i ranoj pobožnjačkoj praksi koja se razvijala, da bi vremenom dobila sasvim drugu, masovniju i rasprostranjeniju manifestacionu formu. Tako sam došao do zaključka o tome šta bi mogla biti historijska realnost i stvarna historijska praksa kao prapočetak onoga što je današnja Ajvatovica. Tek negdje pred kraj 18. stoljeća (1785. godine), jedan pojedinačni dokument spominje Ajvaz-dedin vodovod. Kasnije se javljaju zapisi poput onih u putopisu Ivana Franje Jukića (1847. godine), a potom i kod Muvekkita u njegovoj Povijesti Bosne.

Postoje li neki aspekti vezani za Ajvatovicu ili širu historiju tog kraja koje smatrate da se ne obrađuju dovoljno u javnosti, a imali biste poruku mladim istraživačima i turistima?

Mnogi naši krajevi su u brojnim segmentima neistraženi, što se odnosi i na historiju područja kojemu u užem i širem kontekstu pripada Ajvatovica. Ovdje su itekako moguća daljnja historijska, etnološka i etnografska istraživanja. Historiografski radovi o ovom kraju općenito, a posebno o periodu od 15. stoljeća nadalje, prilično su oskudni, a za njihov nastanak potrebno je ispuniti brojne pretpostavke. Naročito je specifično osmansko razdoblje, koje je istraživački izuzetno zahtjevno i složeno, bez obzira na to kojom se užom oblašću bavili.

S etnološkog, etnografskog ili antropološkog aspekta istraživanje je naizgled lakše, ali i ono zahtijeva stručno obrazovanje i iskustvo kako bi se podiglo na kvalitetan naučni nivo. Tome bi trebalo pristupiti na način na koji je to učinila Tone Bringa u svom djelu „Biti musliman na bosanski način: Identitet i zajednica u jednom srednjobosanskom selu“. Njen rad, zasnovan na istraživanju provedenom između 1980. i 1990. godine, objavio je prestižni Princeton University Press 1995. godine, dok je kod nas izdanje ugledalo svjetlo dana 1997. godine.

Stoga, ovo nije samo preporuka domaćim, već i poziv stranim istraživačima – etnolozima, etnografima i antropolozima – da fenomenu Ajvatovice pristupe metodološki dosljedno, poput Tone Bringa. Takav angažman predstavljao bi izuzetno značajan doprinos razumijevanju ovog fenomena.